Pravosuđe je pre reforme bilo bolje ……..

Pritiscima se sudije ukalupljuju, guši se njihovo slobodno uverenje koje je potrebno za nezavisno suđenje, a usaglašenost sudskih odluka i podizanje njihovog kvaliteta neće se tako ostvariti.

dragana-boljevic-predsednica-drustva-sudija

Podaci o radu sudova koje je nedavno objavio Vrhovni kasacioni sud ukazuju da nam je period pre reforme nedostižan. Dragana Boljević, predsednica Društva sudija Srbije, za „Politiku” govori o stanju u srpskom pravosuđu, pritiscima na sudije, u kojim uslovima rade zaposleni…

Vrhovni kasacioni sud nedavno je objavio rezultate rada za prošlu godinu. Kakvim vam se čine pokazatelji za 2013. godinu u odnosu na stanje pre 2010. godine?

U 2009. godini vladalo je nepodeljeno mišljenje o neophodnosti reforme. Naknadna događanja dovela su do toga da nam je sada 2009. godina nedostižna u mnogim oblastima. Zanimljivo je da je nemoguće pronaći godišnje izveštaje od pre 2010. godine, kao da je Srbija pre toga bila država bez sudova. Do određenih podataka dolazi se iz odgovora na EU upitnik, ali čak ni tamo ne postoje podaci za 2009. godinu, iako je urađen izveštaj za 11 meseci 2009. godine koji je sasvim relevantan za poređenje s kasnijim godinama. Unapred je isplanirano da se stanje ne može porediti, za slučaj da reforma ne uspe. Smanjujući broj sudova sa 138 na 34 i broj sudija za preko 800, odnosno za trećinu, kao i broj predmeta (vanparničnih i izvršnih) za preko milion, VSS je obećao da će se predmeti rešavati brže i više (kvalitet sudovanja mu nikad nije bio važan). Poredeći 2013. godinu s 2008. godinom (bez prekršajnih predmeta), vidi se da je 2013. u radu bilo skoro četiri miliona predmeta, da ih je ostalo nerešenih skoro dva i po miliona, od kojih skoro dva miliona izvršnih. Nasuprot tome, 2008. godine u radu je bilo nešto manje od 2.400.000 predmeta a na kraju je ostalo nerešenih malo manje od 800.000, od čega izvršnih manje od 400.000.

Da li je postojeća mreža sudova adekvatna broju predmeta i opterećenosti sudija, odnosno, pruža li građanima jednak pristup pravdi?

Dobro je da su ovom novom sudskom mrežom ustanovljena još 32 suda, tako da ih ima 66, kao i 29 sudskih jedinica. Kako stižu informacije iz Srbije, to nije dovoljno. O tome govori i stanje u beogradskom pravosuđu koje je samo po sebi jedan veliki sistem sa skoro 70 odsto svih predmeta u Srbiji. Tu i dalje postoji velika razlika u opterećenosti sudija. Recimo, u parničnoj materiji u Prvom osnovnom sudu, sudija je opterećen sa oko 500 predmeta (a uskoro će biti i sa preko 600 predmeta, plus priliv), sa oko 315 u Drugom i po 390 u Trećem osnovnom sudu, pri čemu i dalje ne postoji razlikovanje predmeta po složenosti. U krivici sudija ima oko 120 predmeta u Prvom osnovnom sudu, odnosno po oko 240 predmeta u Drugom i Trećem sudu. A različita opterećenost sudija znači i različito vreme u kome će biti rešen sudski predmet a građanin ostvariti sudsku zaštitu.

Kako ocenjujete položaj zaposlenih u pravosuđu? Da li je on bolji ili lošiji nego ranije?

Četvrtina, tj. oko 3.000 najiskusnijih zaposlenih, napustila je pravosuđe u dva talasa: 2007. i 2009. godine, kada su bili prisiljeni da pristanu na socijalni program. Trenutno ima oko 900 zaposlenih (skoro 10 odsto) u pravosudnoj administraciji čiji je status nesiguran jer rade na određeno vreme po pet i više godina, uz prekide od po mesec i po dana na svakih šest meseci. Od njih se, ipak, očekuje da i u vreme prekida dolaze na posao i da tada rade, čak i na suđenjima, besplatno. Kada primaju platu, rade za 250 evra u dinarskoj protivvrednosti, što je za 40 odsto niže od prosečne plate. Poseban je problem sa skoro 2.000 sudijskih pomoćnika, koji su u pravosudni sistem ušli da bi postali sudije, pod jednim uslovima, a sada su novim zakonskim odredbama onemogućeni u tome. Ukoliko ne dođe do izmene zakona, bar na način da se tek posle izbora sudije upućuju na početnu sudijsku obuku, sudijski pomoćnici će faktički izgubiti šansu da ikada budu izabrani za sudije.

Zbog pritisaka na sudije, Društvo se obratilo Visokom savetu sudstva. Zašto?

Zaista je mnogo pritisaka na sudije. Mislim da bi svako, da samo zamisli da je stranka, pred sudijom na koga se vrše pritisci, bio veoma zabrinut za to kakva će mu presuda biti. Dve nove pojave posebno zabrinjavaju. Uz obrazloženje da se mora usaglasiti sudska praksa, što je apsolutno nesporan i zajednički cilj, odeljenja sudske prakse vrše pritiske na sudije da donesu određenu odluku, uz izlaganje sudija različitim negativnim posledicama, pa čak disciplinskom procesuiranju. Time se sudije ukalupljuju, guši se njihovo slobodno uverenje koje je potrebno za nezavisno suđenje, a usaglašenost sudskih odluka i podizanje njihovog kvaliteta neće se tako ostvariti. Usaglašavanje sudske prakse je dug proces i i postiže se kontinuiranim i kvalitetnim sudovanjem. Ohrabrujuće je što je Vrhovni kasacioni sud nedavno doneo niz zaključaka o merama koje će preduzeti u vezi s tim. Zabrinjava i izostanak reakcije Visokog saveta sudstva na brojne pritiske na sudije, čak i u situaciji kada mu se, prvi put u istoriji srpskog pravosuđa, sudije obraćaju zahtevom da ih zaštiti od drugih sudija na rukovodećim mestima, što je inače i funkcija VSS-a. Dakle, došli smo do stepena kada sudije vrše pritisak na druge sudije, a VSS ne obavlja soju ustavnu funkciju. Mada, to i ne čudi, jer je u VSS-u još pet izbornih članova iz reda sudija, za koje su i srpske i međunarodne institucije konstatovale da su delovale nezakonito i nelegitimno i podlegle političkim uticajima. Šesti izborni član, sudija Blagoje Jakšić, upravo onaj koji je pokazao lično poštenje i integritet u reviziji reizbora, platio je takav svoj stav sa šest meseci slobode, suspenzijom dugom dve i po godine, pri čemu je ukinuta presuda kojom je oslobođen, a predmet dodeljen ne sudiji koji mu je prethodno sudio, već sudiji Mesaroviću, sin žene koja je sprovodila reformu.

Nedavno je ministar pravde izneo podatak da u Srbiji zastareva 700 do 800 predmeta godišnje, a to je ogroman broj. Šta nam to govori?

Ta izjava ne znači ništa bez podataka o broju rešenih istražnih i krivičnih predmeta. Ne računajući prekršajne sudove, do kraja 2013. godine u istrazi osnovnih i viših sudova bilo je rešeno 86.205 predmeta, a to po sudiji iznosi 668 predmeta, dok je u prvostepenoj krivici rešeno 62.480 predmeta, sve ukupno 148. 685. Ako je zastarelo 800 predmeta, to čini 0,5 odsto od ukupno rešenih. Po tome se mi ne razlikujemo mnogo od drugih država. Recimo, prema istraživanju „Transparensi internešenela”, uz sve ograde o tome šta se smatra krivičnim predmetom, i razlike u odnosu na organ koji vodi istragu, tokom 2009. godine od krivičnih dela tzv. običnih i onih vezanih za korupciju zastarelo je 814 u Slovačkoj, 1.348 u Belgiji, 1.494 u Portugaliji (za deo 2009. godine), 2.546 u Mađarskoj, 153.388 u Italiji, što je 10 odsto od ukupno rešenih ili 71.078 u Bugarskoj, što je 24 odsto od ukupno rešenih predmeta.
Nema zemlje na svetu u kojoj ne postoji institut zastarevanja jer je cilj da državni organi reše krivične predmete u određenom roku, koji je propisan zakonom, a ako taj rok protekne onda se, zbog interesa pravne sigurnosti, mora konstatovati zastarevanje.
Nesporno je da pojedine sudije nisu dovoljno obučene kako za rukovođenju pretresom, tako i za tumačenje i primenu materijalnog prava, a nesporno je i da su zastrašene, da podležu autocenzuri ili političkom uticaju i da stoga ne postupaju blagovremeno u takvim predmetima. Ali, zastarevanje mora da se sagleda u sklopu svih okolnosti koje na njega utiču. Zamislite situaciju kakva nije postojala pre 2010. godine, u kojoj je sudija opterećen s više stotina pa i preko 1.500 istražnih ili sa 500 krivičnih predmeta. On te predmete mora da zna u prste i zakaže ih bar pet puta godišnje, u samo 252 radna dana, od kojih polovinu ne sudi, pripremajući predmete, radeći odluke… Da bi redovno zakazivao i završio predmete sudija bi trebalo da u danu zakaže 10 do 20 predmeta, što ni teorijski nije moguće. Već je to dovoljno da se zaključi da nešto nije u redu, ali pretežno ne sa sudijama. Izjave političara da su policija i tužilaštvo razrešili krivična dela i da je sad sve na sudovima, jasne su poruke sudijama da osude one koji su procesuirani. Međutim, postupak nije završen kada je neko procesuiran, već kada se pred sudom, na osnovu pravno relevantnih dokaza, bez ikakve sumnje dokaže krivica optuženog. Inače bi sistem radio po principu: Kadija te tuži, kadija ti sudi. Često zakazuje i kvalitet rada policije i tužilaštva jer nedostaju baš dokazi kojima bi se potkrepila optužba. Da ne govorim o tome da se u poslednje četiri godine desila kataklizma pravne države sa svim dešavanjima povodom toga što se dva puta promenila sudska mreža, a to znači da su svi predmeti bili zapakivani i otpakivani, prebacivani u druge zgrade, razvođeni i zavođeni po dva puta. Zakoni se menjaju brzo, često i neusklađeno, pa su svakodnevne dileme koji zakon treba primeniti, kako koji zakon tumačiti… itd. Pogledajte samo primer Zakonika o krivičnom postupku iz 2001. godine koji je do 2010. godine menjan još devet puta; drugi ZKP iz 2006. godine, iako nikad nije primenjivan, menjan je i 2007. godine i 2008. godine, a važeći ZKP iz 2011. godine menjan je i pre nego što je počela njegova primena, već u 2011. godini, a zatim i u 2012. godini i dva puta u 2013. godini. Ni za šta od toga sudije nisu odgovorne, već država. Sve to čini uslove rada sudija vanredno teškim.

Miroslava Derikonjić

objavljeno: 13/04/2014

Tekst objavljen na sajtu: Politika

Be Sociable, Share!